Okupivši oko sebe apsolutno najjače mlade snage hrvatskog jazza - Janka Novoselića, Elvisa Penavu i Gorana Rukavinu - i konačno ih 'natjeravši' da snime ploču, Kadoić je na ovom albumu napravio uistinu značajan korak za našu scenu.
Zajednička snimka trojice iznimno nadarenih mlađih glazbenika, već dobrano (pre)poznatih kao odličnih improvizatora, uistinu je nešto što smo možda i predugo čekali, tim više što ovaj trojac često svira zajedno (npr. u sastavu Satellites). Bilo kakav ozbiljni dokument njihove glazbe međutim uporno je izostajao - sve do sada.
A da čitava priča nije tek napuhavanje lokalnih talenata po britanskom receptu, pokazuje upravo devet brojeva na albumu, redom Kadoićevih autorskih skladbi. Već je od uvodne, orijentalne meditacije "Blue Land", koja kreće in medias res, čujno da "Monster in the Garden" nosi zvuk i atmosferu koju na domaćim nosačima zvuka ne čujemo često.
Hipnotička Novoselićeva fraza odmah privlači pozornost, kao i silna muzikalnost i melodičnost kojom varira ritmičku figuru koturajući slušatelja prema Kadoiću prikazuje nebo iz 1001 noći, prvo uz pomoć overdubbinga, a potom i Penave čija astralna pedala stoji na razmeđu između flaute i električnog klavira, dodatno pridonoseći večernjoj prozračnosti ove odlične skladbe.
Zvuk Arapskog polumjeseca očito je trajna Kadoićeva preokupacija, kojom se bavi i u skladbi "East of the West", ali i još više u "Tangeru", gdje Rukavinin stabilni ali iznimno fluentni, puni puls daje pokretljivost, a Penavina veća inicijativa živost, u kojoj s dvije nijanse oštrijom distorzijom uspostavlja dobar kontrapunkt spram Kadoićeve mekoće.
Naslovna skladba nosi međutim sasvim drukčije atmosfere. Otpočeta kao gotovo suviše kockasti funk-groove prerasta u Kadoićev žestok solo koji po melosu odaje naklon Tamari Obrovac, što ritam-sekcija koristi za slobodnije, poliritmične improviziranje, stvarajući vatromet energije u kojem će do punog izražaja dojmljivim (i opet - iznimno melodioznim!) bubnjarskim solom doći Novoselić, pokazujući mnoge segmente svog umijeća.
Ostatak skladbi na albumu pokazuje koliko se zanimljivo u naoko standardnim obrascima snalazi čitav kvartet "Cool Nature" je kompaktan, razbuđeni blues, s Rukavinom i Novoselićem koji poštuju sve zakone pravca, ali svako toliko prirede pokoju zanimljivu intervenciju, dok Penava lucidnim, fade in-fade out upadima dodatno apostrofira Kadoića koji na saksofonu neumorno kukiča lirsku temu, tek možda malo predvidljivu.
Intrigantno baratanje naoko standardnim žanrom još je prisutnije u nabrijanom be-bopu "Driving with Hugo", čija se dojmljiva melodijska inventivnost pojavljuje u pravi čas da podigne tenzije. Čitav sastav imponira predanošću, preciznošću i poletom; doista, bio bi ovo jedan od highlighta albuma da ga ne slijedi možda i najbolja skladba, "Reconciliation", istinska jesenja skladba, punokrvna jazz balada kakve se ne bi postidjeli ni velika imena. Dok Kadoić priziva nešto od Coltraneovih raspoloženja na albumu "Ballads" - a to nije nimalo lako evocirati - Novoselić čitavu stvar dodatno začinja citatom marša, čineći pratnju daleko dramatičnijom i interesantnijom negoli smo navikli u sentimentalnim skladbama.
"Noble Statement" predstavlja Kadoića s flautom u hard-bop maniru, dok je "Kissing the Silk" još jedan be-bop u kojem Penava skida šešir Methenyu, a Novoselić se u početnoj i završnoj figuri zaigrava s nešto kreolskog štiha.
"Monster in the Garden" predstavlja Mirokado Quartet kao, u najmanju ruku, izrazito zanimljivu formaciju. Iako je riječ o čistom mainstream-jazz albumu bez imalo sklonosti avangardnijim izletima, niti zahtjevniji slušatelji neće ostati ravnodušni: sposobnost grupe da na prilično inventivan i zanimljiv način brodi kroz naoko već apsolvirane fahove be-bopa, hard-bopa i balada, iznimna je i tek ponegdje predvidljiva. Kadoićevo razumijevanje nasljeđa istoka (pa i naših podneblja) daje pomalo neuobičajeni okus ploči, čineći je interesantnom i onda kad se forma malo zamori.
Iako se prvi Kadoićev studijski rad nakon višegodišnjeg posta doima kao uhu ugodan, ali dovoljno intrigantan i ambiciozan disk sa solidnim brojem vrlina, čak i ako zanemarimo činjenicu da po prvi put bilježi pojavu mlađih lavova: Novoselića u silnoj muzikalnosti i melodioznosti, Penavu u efektnosti, ekonomičnosti i nepretencioznosti, te Rukavinu u finoj kombinaciji čvrstine tona i lakoće linija. Uz odlično međusobno razumijevanje i solidnu glazbenu duhovitost, svaki od njih dobija dovoljno prostora za iskazivanje vlastitih vrlina uz lidera. On sam pak u pomalo (čak i pre)mekanoj lirici uspijeva ostvariti mnoštvo boja, dok se u intenzivnijim solima pokazuje solidno izdržljivim.
Izostanak obrada i jazz -standarda još je jedan značajan plus za autora 'monstruma u vrtu', pri čemu se inzistiranje na autorskoj samosvojnosti čak i nauštrb podilaženja široj publici može činiti čak i samorazumljivim kod ovako pomno pripremljenog i izrađenog albuma, kakvog godinama nismo vidjeli na našoj sceni.
Valja, međutim, priznati kako i ova činjenica proizlazi iz iste hrabrosti i riješenosti što je obilježila čitav projekt - od odabira postave do izvrsne produkcije. Palac gore za Mirokado Quartet!
Postava: Miro Kadoić - alto sax, flauta, klarinet, Elvis Penava - gitara, Janko Novoselić - bubnjevi, Goran Rukavina - bas.
Autor Pavle Vukšić, Muzika hr